Ukupno 136 tabuta s posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana iznijeli su jučer u tišini i suzama članovi porodica stradalih iz hale bivše Fabrike akumulatora u Potočarima.
Bol, jecaji,strašna i teška sjećanja obgrlili su njihove porodice koji će na dvadesetu godišnjicu srebreničkog genocida pokopati svoje najmilije.
Tu je i Raša Ikanović iz Konjević-Polja. Izgubila je u ratu muža, djevera i još nekoliko članova suprugove porodice. I dan danas osjeća posljedice ranjavanja. Geler joj se nalazi na pet centimetara od srca.
“Granatirali su obližnju džamiju, a ja i još dvije žene smo se sakrile u kukuruznjak, ali su nas pogodili. Ranili su me i odvukli u neku kuću gdje samo zapomagala dok ne umuknem sama… Trpjela sam strašne bolove, nije bilo tableta, ali suprug i djever su došli po mene i dva mjeseca se brinuli o meni.
Jedan dan, curica je imala 16 godina, jedno dijete deset, još jedno 13, vidim nešto izlaze, došao djever pitam gdje je Ibro, kažu ranjen, šta ranjen, rekoh, neću vam halaliti da ga ukopate, a da ga ne vidim… Sama sam još bila u ranama.
Uskoro smo trebali svi ići za Srebrenicu, a ja nisam mogla drukčije nego da pužem zbog rane. U međuvremenu je poginuo i jedan djever od granate. Ja sam puzala sve do Šušnjara, molila da me ostave, ali nisu dali. Vjerovala sam da sam do zore mrtva.
Kasnije su nas trebali kamionom prebaciti za Tuzlu, Tada je djever koji je ostao u Potočarima poginuo… Pitala sam se šta će meni moj život. Svekrvi su tri sina poginula, među njima moj muž, poginuo i jedan unuk. No sudbina je htjela da preživim. I dalje su ostaci gelera u meni, ruku teško koristim… Šta drugo da vam kažem“, pita se Raša.
S.Š., Radiosarajevo.ba
