Piše: Indira KUČUK-SORGUČ
Tuđe je vazda slađe. Može tuđe u praksi i da gorkne i da ljutne i da kisi, ali u očima posmatrača nema dileme – slađe je. Da je insan, što se ono nekad govorilo, akibetihajr, ne bi u zabranjeno dirn'o, al’ eto nije pa dira li dira.
Najdraži su mi ovi naši čaršijski šarlatani u kojih je uvijek puno priče – malo rada. Al’ imaju ono nešto što ih odvaja od mnoštva konfekcijskih lica koje prozentaš iz prve.
To je ta šatra. On te šatrira i ti to neđe u malom mozgu i kontaš, al’ pristaješ. Toliko ti je ta šatrologija privlačna da u nju ulaziš k'o ushićeno dijete u zoološki vrt. Radoznao si – želiš da vidiš da li te iza kafeza majmuna što se luđački cerekaju čekaju pljuvačice lame ili kakve druge divlje zvjerke.
On je baš takav – glagoljiv, zezator, raspojasan – ma k'o najbezbrižniji čovjek na svijetu. Iako nije tako. To je onaj prvi dojam koji vas zarobi ako niste jeli čaršijsku čorbu. Ako nemate dara da na vrijeme razotkrijete tu, svima dobro znanu, šuplju. Taj će probat’ kod svake. I svaka će se osjećat’ k'o da je vila Ravijojla.
„Oko, ba, da samo znaš kakve su ove današnje cure. Nema tu normale. Sve na izvol'te. Svaka bi se za ultru prodala.” A onda onako potiho, onako k'o ispod sjedišta, nastavi: “Ništa se ne čudi. To što ti nisi takva, ne znači da ostale nisu. Ti si svjetska žena. Nisi ti za ove naše kaljuže.”
I ova priča često upali. Al’ nije da ni on ne pada. Pada. Svako malo, njega zuce gone. Al’ se brzo povrati i nastavlja svoju zavodničku poetiku tipa: “Sve najljepše što je u svijetu to je u tvom oku…” i slične polusvjetske zafrkancije.
Raja ga prozvala: Paša. Koga taj zapaše za pojas, njegov je.
On je monter centralnog grijanja. Sad mu je već 45, oženjen je i otac dviju poodraslih cura. Oženio je, naravno, poštenu ženu, slatkicu, dragu i požrtvovanu. Njemu je s njom k'o bubregu u loju, a ni njoj nije loše – on vazda nešto montira i kuriše pa namiruje kuću kad nije tu, a kad je tu, šegači se i neće teških tema. Kad žena krene s onom propitivačkom gdje si dosad, šta si radio, imaš li ti kuću i sl., on odmahne rukom i razvali usta od uha do uha.
Ako stvar poprimi svađalačke razmjere, vrhunac njegove svađe je jedna jedina psovka koju, istina, vrlo rijetko koristi. Kaže: „Ne jebi”. I za sobom smireno zatvori vrata.
Al’ u posljednje vrijeme žena mu sve hornija za svađu. K'o žensko – namirisala da se s njim nešto događa. Kao da mu se priroda mijenja. Stalno je zamišljen, zabrinut, tih – ne zeza se, ne priča viceve. Kad je kući, pilji u televiziju, nit’ romori nit’ govori.
Žena nanjušila opasnost. Il’ je neko drugo žensko il’ je kakav dug. K'o da muško može radi nečeg trećeg biti šutljivo i neraspoloženo.
I stvarno. Naš Paša se savio do zemlje i samo što ne pukne k'o suha grana žalosne vrbe. Uš'o u zabranjeno područje. Nabaciv'o se, a onda i zaljubio u rasnu koku jednog domaćeg čovjeka bezakonja. Ništa hudnik na početku nije znao. A kad se zalauf'o i kad je sazn'o da je ova njegova nova ljubav varena i pečena s krimi lobijem, udarila ga nesvjestica. Naš'o se u ćorsokaku.
Rek'o joj da će se razvest’, a ona njemu da ne može više s ovim Azrailom nijednu noć zanoćit’. Pa je pobjegla. Prva presjekla. Zatreslo se sarajevsko Podzemlje. Ovaj se naš Paša uhinjio kad je čuo da ga Azrail traži i da neće živ iz svoje mišije rupe izać’. Strefila ga dvostruka kazna. Proveo se s ovom k'o na haškom suđenju.
Ženi je poslije dugog navaljivanja sve prizn'o. Ova se srušila k'o vjetrobran u jeku oluje, morali je šećerom i vodom vraćat’ u život. On izletio iz kuće da dočeka hitnu i uletio u Azrailove šake. Ovaj ga olešio k'o staru novinu. Nagovorio mu se, ispljuv'o ga i ispsov'o i na kraju išibanog do posera ostavio pred kućnim vratima. Gdje mu je u tom trenutku bila ljubimica, ne zna se. Al’ se po mahali prepričava da mu je Azrail, dok ga je mlatio, recitov'o poznate stihove:
Paša moj solidni, nije ona za tebe/Paša moj solidni, iz svoje bašte beri cvijet
Kad se zglajza, dibidus se zglajza.
Poslije Traume i Ortopedije, poslije više mjeseci oporavljanja tijela i duše, primila ga je žena natrag.
Poslije Traume i Ortopedije, poslije više mjeseci oporavljanja tijela i duše, Azrail je primio svoju ženu natrag.
Oboje su platili cijenu svoje nepromišljenosti. Dobro su prošli. Moglo je biti kobno.
Za Pašu možda i jest.
Više ga niko u raji ne zove Paša. A i on se tako odavno ne osjeća.
(uz saglasnost autorice prenosimo iz magazina Azra)
