Gorica Nešović izgubila je svog rođenog brata koji je nažalost sasvim iznenada preminuo… Ona je svoju priču podijelila sa ostalim čitaocima, a mi vam je prenosimo u cjelosti, jer, vjerujemo da će se mnogi od vas prepoznati u njenim riječima.
“Imala sam tri i po godine kada je moja mama bila trudna. Svi su me pitali šta bih više voljela da mi mama rodi – brata ili sestru. Uvijek sam odgovarala – I brata i sestru… I zaista, rodila blizance. Bila sam najponosnija i najvažnija. Mama je pričala da sam se noću budila i skakala kao zec čim bi neko od njih dvoje šušnuo. Kad su pošli u školu, ona je bila tiha, ćutala i kada zna, a on dizao ruku i kada ne zna…
Kad ulaze u kuću, on sa vrata viče: Ja sam sve znao, ona nije znala ništa… Poslije su mama i učiteljica to sredile. Kad se ide u goste, da nas ne bude previše, vodili su njega, a nas dvije smo često ostajale kod kuće. Da se ne svađamo. Kad ostanemo svo troje sami, obavezno neka drama… On napadne nju, ja je branim, onda se svi pobijemo, pa svi i izvučemo deblji kraj…
Kad se pojavio skejt, on ga je uporno vozio niz nizbrdicu i dva puta lomio istu ruku. Kao dijete bio je krupan i jak, a onda u ljeto kada su završili osmi razred, desilo se da se cijelo ljeto nismo vidjeli (jer sam ja radila na moru), poslije tri mjeseca jedva sam ga prepoznala. Izrastao, visok, tanak kao grana, kosa mu porasla. Momak.On i sestra su dugo imali isto društvo.
Vojsku služio u Zagrebu, vojna policija, specijalne jedinice. Sestra i ja smo jednom stajale na jednoj nozi u vozu, jer su prodavali duple karte.
Kad je došlo vrijeme, oženio se. Dobio kćerku. Kao otac, često prebrižan…
Kad su počeli oni besmisleni ratovi, jedne noći u pola tri, došli po njega. Dva mjeseca ga nije bilo u kući, javljao se kad je mogao, a onda se napokon i vratio. Kad je bilo ono prokleto bombardovanje, opet su ga zvali. Bio je u Beogradu, ali… strepnja, strah… Nikada o svojim strepnjama nije pričao.
+Sav namještaj u kući mi je pravio on – moj brat. Često sam se selila i svaki put mi je trebalo nešto novo. Pozovem ga, pitam da li je u gužvi, a on se smije “Šta si sad smislila?” Prvo je pravio štafelaje, od čistog drveta bez lepka i eksera… Umjetnički skroz. Svi su bili oduševljeni. Poslije toga police, pa kuhinju, pa ormare…. sve, ali sve je znao da napravi.
Prošle nedjelje, zvoni mi telefon u pola dva noću. Sestra zove, pomislim da se mami nešto desilo, a ona kaže da je on, naš brat, legao da spava i umro. Šok, tuga, bol, nevjerica, nepravda, hiljadu pitanja koja počinju sa – zašto i kako, bez odgovora. Doktorka je kazala da mu je nešto “veliko u organizmu puklo”. U tri dana sve se završilo, umiranje i sahrana…
Iskaču mi kadrovi iz djetinjstva, guramo se u kolima nas troje na zadnjem sjedištu, vrućina bez klime, na slavama, na godišnjicama, rođendanima… sve lepo i bezbrižno. Takva su sjećanja. Zauvijek. Kao što ću i zauvijek da imam brata.
Samo što on nije više na ovom, već na onom svijetu.
Eh svijete…”
(Kurir)
