Kroz veliki bol do same ivice izdržljivosti, krvničku borbu za goli život ili bar bezbolnu smrt, naša spisateljica Isidora Bjelica u ispovjesti za magazin Hello! govori o strašnom hodu po žiletu između svjetova, četvrtom krugu borbe za život i porodici, koja je uvijek bila za nju i nijedne sekunde nije je napustila. Priznala je da dok je, slomljena fizičkim i mentalnim udarima, vapila da joj suprug ubrizga vazduh u venu i ugasi posljednji plamen energije od koje je nekada vrcala, sinulo joj je da su iskušenja tu da bi se spoznala ljubav, a ona ratnica protiv balkanskog primitivizma u čijem je epicentru biti bolestan sramota.
“Superheroji ne postoje. Tako sam i ja samo krhka žena. U meni istovremeno egzistiraju dve Isidore jedna snažna i lomljiva. Povremeno su fizičke muke bile takve, da sam zapomagala Nebojši da mi ušprica vazduh u venu. Potom bih se na ivici razuma molila Majci Božjoj, i snaga, volja i vjera bi se vratile.
Ljudi se teško nose sa gripom ili zuboboljom, a zamislite četiri puta kancer u terminalnoj fazi.
Samo moji najbliži znaju kroz kakve sam strahote prošla i još uvijek prolazim. Da mi je neko rekao da sve ovo mogu da izdržim, mislila bih da je lud. Čovjek ne poznaje granice svoje snage. Slabi smo i sve što nam ostaje je da zavapimo dragom Bogu da nam da snage da izdržimo” ,govori naša draga Isidora.
Svim onima koji su izgubili i poslednju nadu ona je poručila da svaki čovjek koji se odrekne nade, odrekao se i svoga dragocjenog života.
“Jedna čitateljka mi je napisala: Draga Isidora, ne znam zašto vaša duša četiri puta prolazi stradanja, ali znam da kad vas vidimo kako ne odustajete, mnogi od nas koji su izgubili nadu ponovo je dobiju” , otkrila nam je spisateljica.
